Radimo li mi uopšte u istoj kompaniji?

Postoji jedan razgovor koji se dešava u svakoj kompaniji, samo ga retko ko naglas primeti.

Sedite na kafi sa koleginicom iz susednog tima, onom sa kojom se uvek zadržite u kuhinji duže nego što ste planirali. Isti badge kojim ujutru otvarate vrata, isti sprat, isti mejl iz HR-a o benefitima. Vi pričate o timu u kome se zna ko šta radi, o sastancima sa kojih izađete lakši nego što ste ušli. Ona ćuti malo duže nego što bi trebalo. Pa kaže: „Kod nas baš i nije tako.“

I tu, negde između dva gutljaja kafe, shvatite nešto čudno. Vas dvoje ne radite u istoj firmi. Radite u istoj zgradi.

Kompanija je, za većinu nas, mnogo manja nego što piše u organigramu. Nije to misija na zidu, ni vrednosti iz prezentacije sa onboardinga. Kompanija je osećaj u nedelju veče. Ton prvog mejla u ponedeljak ujutru. Pogled koji dobijete kada kažete da nešto ne funkcioniše. I ono što se desi posle toga: tišina ili pitanje.

Zato ista firma za jedne može biti mesto gde su prvi put osetili da rastu, a za druge mesto koje opisuju kao toksično. I niko od njih ne laže.

Ovaj podatak mi se vraća svaki put kada razmišljam o timovima. I ne čudi me. Plata je razlog da dođemo. Način na koji se sa nama razgovara često je razlog da ostanemo.

A šta se zapravo dešava u timu u kome „baš i nije tako“? Najčešće ništa dramatično. Nema zlog šefa iz filmova. Postoji čovek koji se trudi i koji komunicira onako kako bi on voleo da neko komunicira sa njim. Kratko, jasno, bez okolišanja. Za neke u timu to je čist signal: čuju poruku bez smetnji i tačno znaju šta treba. Za druge je kao radio koji svira na stanici koju ne hvataju: znaju da program ide, ali do njih stiže samo krčanje.

Process Communication Model® za to ima ime: kanali komunikacije. Svako od nas poruku najlakše prima na određenom kanalu, kao radio podešen na svoju frekvenciju.

Neki ljudi najbolje čuju jasnu instrukciju: šta, do kada, kako. U tome ne čuju strogost, nego poštovanje svog vremena.

Drugi najbolje čuju pitanje. „Šta ti misliš, kako da ovo rešimo?“ za njih nije gubljenje vremena, već poziv da se uključe.

Neki poruku primaju kroz toplinu: tek kada osete da je „Kako si?“ iskreno pitanje, spremni su da čuju i sve ostalo.

A neki se uključe tek kada poruka stigne sa malo energije i osmeha.

Sadržaj može biti isti. Ali kada je onaj koji govori na jednoj frekvenciji, a onaj koji sluša na drugoj, ni najbolja poruka ne stigne čitava.

Razgovor se zaista desi tek kada onaj ko sluša prihvati ono što mu je ponuđeno, i to na istom kanalu.

Kada poruka dugo ne stiže, ljudi ne odlaze odmah. Prvo se malo ugase. Manje pitaju, manje predlažu, rade „ono što piše“. I onda jednog dana, na kafi sa koleginicom iz susednog tima, kažu: „Kod nas baš i nije tako.“

Menadžer koji svira samo na jednoj stanici nije loš menadžer. Samo misli da je to jedina stanica. Lideri čiji timovi „dišu“ retko imaju neku posebnu, idealnu ličnost. Imaju nešto jednostavnije i teže u isto vreme: radoznalost da otkriju na kojoj frekvenciji je ko, i spremnost da ponekad okrenu dugme. Bez glume i bez pretvaranja da su neko drugi. Kao kada sa detetom pričate drugačije nego sa kolegom, a i dalje ste to vi.

Zato vas za kraj ostavljam sa jednim malim eksperimentom u mislima.

Ako biste sutra ljude iz svog tima pitali u kakvoj kompaniji rade, da li bi svi opisali istu?

A vi, na kojoj frekvenciji vi najbolje čujete? I da li ljudi oko vas znaju da je pogode?

Ostale vesti i blogovi